Ibro Zahirović, čovjek koji je kamerom zabilježio dešavanja u opkoljenoj Srebrenici, uključujući i njen pad pod kontrolu VRS-a. Pročitajte njegovu biografiju i priču kako je prenio neprocjenjivo vrijedne snimke na slobodnu teritoriju.
Ja sam Ibro (Šahin) Zahirović. Rođen sam 25. 7. 1969. godine u selu Hrnčići, opština Bratunac. Nakon osnovne škole moj otac je predložio da upišem zanat, smjer Radio-TV Mehaničar. Srednju školu sam završio u Bijeljini. Pošto je moj otac radio u Njemačkoj donosio mi je dijelove i alat vezano za elektroniku, tako da sam zavolio taj zanat i time se bavim cijeli svoj život.
Kada sam se prvi put susreo sa video kamerom bio sam oduševljen. Počeo sam snimati neke događaje još prije agresije na našu zemlju. U to vrijeme već sam radio u svome privatnom Radio-TV servisu u Konjević Polju sve do 15. aprila 1992. godine. Imao sam priliku da odem i napustim svoje rodno mjesto jer je moj otac došao iz Njemačke za Bajram u aprilu 1992. godine, da ženu i djecu vodi u Njemačku. Ja sam se oženio uoči Nove godine 1992. i moja supruga nije imala pasoš, tako da smo supruga i ja ostali kod kuće, a svi moji su otišli za Njemačku.
Odmah po početku rata je nestalo struje. Vrlo brzo sam ispraznio i akumulatore uz pomoć kojih sam slušao vijesti na radiju, pa sam počeo razmišljati kako napuniti akumulator auta. Onda sam došao na ideju da na obližnjoj rijeci napravim mini centralu koja bi pogonila alternator auta i tako sam počeo puniti akumulatore i druge baterije. Napunio sam i bateriju video kamere i počeo snimati neke događaje u Hrnčićima i Konjević Polju jer niko drugi to tad nije radio, a ja sam mislio da nešto zabilježim kako bi kasnije mogli vidjeti oni koji nisu bili tu, šta se dešavalo. Sve što sam snimao, radio sam na svoju ruku bez bilo čije podrške ili naređenja. Tako sam snimio džamiju u Konjević Polju dan nakon granatiranja. Snimio sam i Philippea Morillona kada je prvi put došao u Podrinje, odnosno u Konjević Polje.
Nakon okupacije Cerske i Konjević Polja, sa suprugom odlazim u Srebrenicu i nakon što sam se smjestio, počeo sam se snalaziti za kasete i bateriju da bih nastavio snimati i dalje. U Srebrenici je već postojalo mnogo mini centrala koje su proizvodile struju, pa su mi neki ljudi izlazili u susret kako bih napunio bateriju za moju video kameru.
Nakon što je Srebrenica postala zaštićena zona UN-a mi smo mislili da je za nas rat završen jer je to bila demilitarizovana zona. Mnogo naroda je bilo na malom prostoru, pa su onda počela i razna sportska i kulturno-umjetnička natjecanja. Radila je i škola, a moja supruga je radila kao učiteljica. Tad je osnovano i Kulturno-umjetničko društvo.
U međuvremenu sam počeo raditi kao radioamater u radio klubu T91ESR, koji se nalazio iza zgrade opštine. Moje kolege i ja smo radili na pokidanim vezama i prenosili poruke. Imali smo veze širom bivše Jugoslavije, ali i sa većinom država iz Evrope. Radioamateri su u to vrijeme radili u veoma teškim uslovima i bili jedina veza sa ostatkom svijeta. Moram napomenuti da smo imali dobru saradnju sa radioamaterima iz Srbije, pogotovo iz Užica, Valjeva i Beograda. Radilo se pretežno noću zbog boljeg signala i mnogo naroda je dolazilo na razgovor da bi se čuli sa svojom rodbinom rasutom po svijetu. Nastavio sam snimati razne događaje, opet sve na svoju ruku, kada sam bio u prilici. Ponekad je to radila i moja supruga Suvada Zahirović koja mi je bila jedina podrška.Kaseta iz Srebrenica
Pošto sam kao radioamater se čuo sa mnogim ljudima u inostranstvu, molili su me da snimim njihove familije i da probam poslati video kasetu preko vojnika UNPROFOR-a. Tako smo snimali video poruke i ponekad smo uspijevali poslati video kasete u inostranstvo, dok neke nismo nikad uspjeli poslali. Problem su mi bile i male video kasete koje sam koristio za video kameru, jer ih nisam imao. Ipak sam došao na ideju, pošto je traka ista u malim i velikim VHS kasetama, a njih je bilo, pa sam tako traku sa snimljenim materijalom iz malih kaseta premotavao na veliku kasetu, a traku iz velike kasete namotavao u malu da bih mogao ponovo snimati. Traku sam nastavljao tako što sam selotejpom zalijepio jedan kraj sa drugim.
A onda je došao 10. juli 1995. godine. Taj dan snimam narod koji je već u pokretu. Znao sam da je pitanje momenta kada ću morati krenuti iz Srebrenice pa sam se počeo pripremati. Kasete kojih se bilo nakupilo, oko desetak velikih VHS, sam rasklopio jednu po jednu i traku premotavao ručno na jedan kolut iz kasete. U tom momentu bila mi je bitna traka a ne plastika i da mi bude lakše ponijeti. Dobio sam tako oko 10 kolutova sa trakom koje sam složio jedan na drugi, a zatim stavio u najlonsku kesu i dobro zalijepio selotejpom da ne bi voda mogla oštetiti traku. Izgledalo je to kao jedna veća konzerva.
Jedanaestog jula 1995. godine sve je bilo spremno i ja sam odlučio da idem šumom prema Tuzli, a moja supruga i dijete, koje je imalo 9 mjeseci, ići će u Potočare u bazu UNPROFOR-a. Taj dan sam, kamerom koju sam ponio sa sobom, napravio historijski snimak koji je kasnije obišao svijet. To su ujedno bili i moji posljednji momenti boravka u Srebrenici.
Krenuo sam i ja sa puncem i rođakom prema Buljimu i ubrzo smo stigli kolonu ljudi. Uključio sam ponovo kameru i snimao kolonu u momentu kada su se čuli avioni NATO-a. Tada mi je baterija već bila pri kraju. Nosio sam i dalje kameru ali mi je vrlo brzo postala teška, pa sam razmišljao da izvadim malu kasetu a kameru da razbijem. Kasnije sam pokušao izvaditi kasetu ali nisam uspio jer je baterija bila skroz prazna pa sam nastavio nositi kameru. Mrak je već bio pao i u tom mraku nađem mog kolegu radioamatera Nedžada Omerovića i njemu pričam da hoću da razbijem kameru, ne mogu je nositi ali mi je žao kasete. Kaže on meni: ''Nemoj je razbijati, daj je meni kod mene je prazan rusak, ja ću je ponijeti.'' Dao sam mu kameru jer sam mislio da ćemo zajedno ići dalje. Međutim, veoma brzo sam ga u mraku i gužvi izgubio.
Nedžad je došao sedmi dan na slobodnu teritoriju i prenio moju kameru, dok sam ja lutao 36 dana i na kraju sa grupom ljudi iz Žepe prešao na slobodnu teritoriju u Kladanj, 16. avgusta 1995. godine. Kasnije sam kupio nove kasete. Rasklopio sam i ponovo namontirao traku koju sam donio iz Srebrenice u velike VHS kasete i poceo ih koristiti. Mnogi moji snimci su korišteni na suđenjima u Hagu, a sada će biti digitalizovani i sačuvani zauvijek da buduće generacije mogu vidjeti bar dio dešavanja u Podrinju u periodu od 1992.-1995. godine.
