Dodik ne prijeti ratom. On se za rat sprema

Devedesetih godina prošloga vijeka, Slobodan Milošević javno je govorio o miru a u potaji je vadio tenkove iz garnizona i garaža, glasno je branio Jugoslaviju, a u tišini iscrtavao granice proširene Srbije, pokazivao spremnost na pregovore, a istovremeno ponavljao da “svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi”.

Sa daleko manje stila, takta i pameti, danas nešto slično radi i Milorad Dodik.

On neće ugrožavati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, već “samo” njen suverenitet, on neće nasilnu, već mirnu disoluciju zemlje, on navodno poziva na razgovore, a otvoreno postavlja ciljeve koji se jedino ratom mogu ostvariti.

Dodik je odista suviše visoko podigao političku ljestvicu.

Ona se ne može preskočiti, već samo oboriti. Samo naivni u Briselu i Sarajevu vjeruju da je to sve dio političkog folklora koji Dodiku donosi poene u javnosti entiteta RS. On više ne govori ni o referendumu, već osamostaljenju svog entiteta po modelu Slovenije, gdje bi nakon kratkotrajnog rata svijet priznao faktičko stanje, pa “ko je jamio-jamio”.

Dva su osnovna razloga zašto se Dodik sprema za oružani sukob u ovom trenutku.

Prvi je lični, uobičajen za sve diktatore koji stave znak jednakosti između vlasti i vlastite slobode, pa i života. Da li neko može zamisliti laktaškog đilkoša kako mirno odlazi sa vlasti, igra šah sa penzionerima ili ispija jutarnju kahvu u banjalučkim kafićima? Za njega odlazak sa vlasti znači i vjerovatni gubitak slobode ili duboku ilegalu u Moskvi ili nekoj ruskoj guberniji.

A i to je za Dodika ravno smrtnoj presudi.

Naročito poslije tolike vlasti, uticaja, publiciteta i stanja u kojem se za sve pita i o svemu odlučuje.

Na početku svog skrivanja od Haškog tribunala, Radovan Karadžić je organizirao na Palama fiktivne konferencije za štampu, sa svojim najbližim saradnicima, koji su glumili novinare i postavljali mu pitanja, a on im odgovarao na engleskom jeziku. Nikako se nije mogao pomiriti sa novonastalom situacijom i životom bez reflektora, kamera i mikrofona.

Još manje će to moći Dodik.

Suočen sa mogućim kakvim-takvim sankcijama međunarodne zajednice i činjenicom da bi eventualno mogao otići sa vlasti, svoju će poziciju braniti svim sredstvima, uključujući i rat.

Drugi razlog za ovakav scenario je dominantno politički.

Dodik je procjenio da je ovo najbolji trenutak za stvaranje samostalne države od ovog bh. entiteta. Da čeka povratak Trumpa na vlast u SAD, djeluje suviše daleko, a i političko klatno u Evropi počinje se vraćati k centru ili prema ljevici.

Danas, Njemačka nema novu vladu, a Francuska ima izbore sljedeće godine. Bosna ima visokog predstavnika, a u suštini, kao da ga nema.

Christian Schmidt usta ima, jezik nema. Nit’ romori, nit’ govori.

Evropljani ne znaju šta će sa sobom, a Amerikanci ne znaju šta će sa nama.

Vašington pokušava stvoriti utisak zainteresiranosti za ovaj prostor imenovanjem specijalnih predstavnika ali bez jasnog plana i vizije.

Moskva tih dilema nema.

Svaka destabilizacija u regionu je u ruskom nacionalnom interesu, a naročito ako ta nestabilnost tjera vodu na srpsku vodenicu. Bolji momenat za kratki rat i brzi mir za Dodika ne postoji.

On bar tako misli.

Poslije toga bi se anemični Zapad uključio, pozivao obje strane na uzdržanost i postizanje kompromisnog rješenja. Naravno, na osnovu stanja na terenu, po modelu “čije ovce,njegova i livada”.

Šta za to vrijeme rade Bošnjaci, a posebno njihova politička i intelektualna elita?

Jedni kažu, samo da rata ne bude, drugi da Dodik blefira, treći da neće svijet to dozvoliti, četvrti razmišljaju samo o narednim izborima, a peti lamentiraju o teškoj sudbini koja nas je zadesila.

Ovo je, medjutim, zadnji momenat za hitnu akciju koja podrazumjeva okupljanje svih probosanskih snaga i slanje jedinstvene poruke. Te snage se moraju spremati za otpor Dodikovom ludilu, a ne za izbore, kojih ni biti neće ako se ovaj “čovjek bez alternative” ne zaustavi.

Drugo, mora se težiti formiranju političkog fronta u regionu od svih zemalja koje su ugrožene velikosrpskom politikom. Time bi se ovaj problem ponovo aktualizirao, jer bi više zemalja govorilo istim jezikom i ukazivalo na jednog uzročnika.

Treće, potrebna je široka diplomatska akcija u glavnim međunarodnim centrima i ukljućivanje bosanske dijaspore u te aktivnosti.

Svijet je takav kakav jeste, često nepravedan i neosjetljiv na tuđe patnje. Toga smo se bar nagledali i na svojoj koži osjetili.

Ne očekivati od njega ništa, ali ga nikako ne zanemarivati i odbacivati. Ako ponovo dozvolimo reprizu prethodnog rata, onda nije samo do njih. Definitivno je i do nas.

“Onaj ko je dobar u traženju opravdanja, rijetko je dobar u bilo čemu drugom”. (Benjamin Franklin).

Politicki.ba