Da li Majo, Mijo i Mujo govore tri različita domaća jezika?
Vezivanje jezičkih praksi za etničke grupe je samo još jedan vid razbijanja Bosne i Hercegovine. Stanovništvo u BiH govori jedan domaći jezik, što nikada u istoriji nije bilo upitno, upitan je uvijek bio samo naziv jezika.
Po našim vodećim političarima (i njihovim glasačima i njihovim brojačima glasova) koji razaraju ovu državu Majo govori srpski, bez obzira na to u kom dijelu države živi, Mijo govori hrvatski u cijeloj državi, a Mujo govori bosanski gdje god živio. To je po federalnobosanskohercegovačkim načelima. Po republičkosrpskim načelima Mujo govori jezik bošnjačkog naroda. Ne govoreći na ovom mjestu koliko ima jezika u Bosni i Hercegovini, postavlja se pitanje da li određenim jezikom govore pripadnici pojedinih etničkih grupa ili jezička praksa zavisi od teritorije države. Da li tri susjeda Mujo, Mijo i Majo u Sarajevu, ili u Širokom Brijegu ili u Banjoj Luci govore tri različita jezika, ili koriste istu jezičku praksu primjerenu za te sredine? Očito je da međusobna komunikacija ljudi, te djelovanje medija dovode do toga da je jezička praksa primjerena određenoj teritoriji, a ne etničkoj grupi.
Vezivanje jezičkih praksi za etničke grupe je samo još jedan vid razbijanja Bosne i Hercegovine.
U Bosni i Hercegovini stanovništvo govori jedan domaći jezik, što nikada u istoriji nije bilo upitno, upitan je uvijek bio samo naziv jezika. Sve do pojave tzv. nacionalnih, ustvari etničkih stranaka, kada se pojavila opšteetnički poznata glupost – da u Bosni i Hercegovini svi Bošnjaci govore jednim jezikom, svi Hrvati drugim i svi Srbi trećim jezikom. Pri tome postoje dvije varijante kojim jezikom govore Bošnjaci. Na jednu glupost – konstatacija da svaka etnička grupa u Bosni i Hercegovini govori posebnim – pojavila se i superglupost – da Bošnjaci govore bošnjačkim jezikom, jezikom koji nikad i nigdje nije standardizovan.
HOMOGEN PROSTOR
Prema istraživanjima Open Society Institute, Center for Public Developement iz Budimpešte, u naučnom, sociolingvističkom smislu, upotreba standardnog jezika u Bosni i Hercegovini, uz uporedno postojanje tri etnička jezička standarda, na relativno homogenom prostoru jednog jezika i u uvjetima direktne međusobne komunikacije s veoma zgusnutom komunikacijskom mrežom slučaj su sui generis (poseban slučaj) u globalnim razmjerama. Taj slučaj pokazuje u kojoj mjeri društveno-politički faktori i simbolička funkcija jezika mogu nadvladati komunikacijsku funkciju i realne društvene potrebe. Etničko razdvajanje standardnog jezika u Bosni i Hercegovini u isto vrijeme je i posljedica i jedan faktor opšteg etničkog razdvajanja (teritorijalnog, političkog, kulturnog), s posljedicama koje su evidentne u svim područjima društvenog života.
DOMAĆI JEZIČKI IDIOM
Standardizacija domaćeg jezičkog idioma u Bosni i Hercegovini započinje u drugoj polovini 19. vijeka, kad je u prvom štampanom časopisu na ovim prostorima primijenjen Vukov fonetski pravopis. Krajem 1865. godine Osman-paša je sklopio ugovor sa zemunskim štamparom Ignjatom Sopranom o osnivanju štamparije u Sarajevu. Štamparija je s radom počela 1866. godine, a od 1868. godine se naziva Vilajetska štamparija. Štamparija u Sarajevu otpočela je rad izdavanjem lista političkog i naučno-zabavnog karaktera Bosanski vjestnik, čiji je glavni urednik bio prvi novinar u Bosni i Hercegovini Miloš Mandić.
U to vrijeme država (turska uprava) se nije bavila reguliranjem etničkih odnosa na području jezika, pa se pisana praksa spontano razvijala u okviru tri vjerske zajednice.
JEZICI U DOBA AUSTRO-UGARSKE
Još u vrijeme vladavine Otomanske imperije 1631. godine je napisan i štampan “Bosansko-turski rječnik”. Autor je bio Hevai Uskufi, Muhamed.To je ujedno i prvi južnoslovenski rječnik. On svjedoči o istoriji i kontinuitetu bosanskog jezika.
U vrijeme austrougarske okupacije, pitanje jezika imalo je više karakterističnih faza. U prvo vrijeme koje je trajalo veoma kratko, austrougarske vlasti su uvele u upotrebu hrvatski jezik (naravno uz njemački) i latiničko pismo. Zatim dolazi do lutanja. U samo jednoj godini (1879) u naredbama vlade iz Beča u četiri različita dokumenta spominju se četiri jezika: (I) hrvatski, (II) bosanski zemaljski jezik, (III) zemaljski jezik (hrvatski i srpski) i (IV) bosanski ili srpsko-hrvatski jezik. U drugoj fazi koja je trajala 21 godinu režim Benjamina Kalaja se odlučio, sasvim u skladu s težnjom da se formira jedinstvena bosanska nacija, kao protuteža hrvatstvu i srpstvu, za naziv bosanski jezik. U skladu s tim, 1890. godine objavljena je Gramatika bosanskog jezika nepotpisanog autora Frane Vuletića, profesora Velike gimnazije iz Sarajeva.
U posljednjoj fazi svoje vlasti Austro-Ugarska uvodi srpsko-hrvatski jezik, da bi u toku rata (1915) bila donesena naredba o zabrani upotrebe ćirilice. U doba unitarne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, utvrđen je jezik (srpski ili hrvatski), te proklamirana ravnopravnost pisama ćirilice i latinice. A po Ustavu Kraljevine SHS iz 1921. godine, službeni jezik bio je srpsko-hrvatsko-slovenački!
Formiranjem Jugoslavije nakon Prvog svjetskog rata, uspostavljajući administrativni sistem države od ljudi poslatih iz Srbije, dolazi do promjene nekih riječi unutar bosanskog jezika (općina postaje opština).
BH STANDARDNI JEZIČKI IZRAZ
U doba SFR Jugoslavije centralni jezik je bio srpsko-hrvatski, odnosno, hrvatsko-srpski. Predstavnici Bosne i Hercegovine (u kojoj su živjeli Srbi, Hrvati i neopredijeljeni – kasnije Muslimani) u saveznim organima nisu bili mnogo pitani. Pitanje jezika bilo je pokrenuto na Mostarskom savjetovanju o provođenju književno-jezičke politike u BiH još 1974. godine, Trebinju 1976, te se događajima koji su uslijedili nakon toga govori o bosanskohercegovačkom standardnom izrazu u okviru srpsko-hrvatskog standardnog jezika. Ovo je bio osnov za kasnije djelovanje predstavnika Bosne i Hercegovine u Skupštini Jugoslavije kada je zahtijevano da se, vezano za utvrđivanje istovjetnosti tekstova, unutar srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko-srpskog jezika utvrde tri jezičke sekcije (bosanska, hrvatska i srpska).
Skupština Jugoslavije je bila formirala čak osam ravnopravnih jezičkih sekcija za: (I) srpskohrvatski jezik, (II) hrvatski književni jezik, (III) srpsko-hrvatski, odnosno, hrvatsko-srpski jezik ijekavskog izgovora, (IV) srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora, (V) slovenački jezik, (VI) makedonski jezik, (VII) albanski jezik i (VIII) mađarski jezik.
Bez obzira na naziv (vjerovatno se nije htjelo ime jezika vezati s imenima socijalističkih republika i pokrajina), prva četiri jezika su ustvari: (I) srpski, (II) hrvatski, (III) bosanski i (IV) crnogorski.
JEZIK SREDSTVO RATNIH CILJEVA
Naravno, nije rat protiv BiH nastao zbog toga što su na prvim višestranačkim izborima 1990. pobijedile tada zvane nacionalne (ispravno je reći etničke) stranke, nego su te etničke stranke izmišljene i uvedene kako bi rat bio kvalitetniji (u smislu postizanja ratnih ciljeva). I dokle god djeluju etničke stranke u broju koji im daje značajno mjesto u skupštinama, nema razvoja Bosne i Hercegovine. Većinsko bošnjačko stanovništvo će se zatvarati, a hrvatsko i srpsko biti pod uticajem susjedne i komšijske (evo primjera primjene dva jezika!) države. Bio to Vučić, bio to Milanović, ne smiju se petljati u razvoj BiH. Dodik stalno putuje po svoje mišljenje u Srbiju, a iz Hrvatske kažu neka se predstavnici tri naroda dogovore, a po Ustavu BiH ne postoje predstavnici naroda, postoje narodi (etničke grupe), ali ne postoje predstavnici naroda. Postoji samo tročlano predsjedništvo države čiji članovi potječu iz tri različite etničke grupe i gdje svaki od njih trojice treba da služi svim građanima.
Radi se o još jednoj metodi razbijanja Bosne i Hercegovine. Od jednog polubogatog jezika prave se tri siromašna jezika. U svim sferama od bosanskog bogatstva ljudi i ideja prave se tri siromaštva. Sve u tzv. nacionalnim interesima. Znači, natura se etničkim grupama da one govore sa tri različita jezika samo, tek toliko da se one razdvoje. Još jedan doprinos razbijanju Bosne i Hercegovine.
ZAJEDNIČKI JEZIK
Od jednog bogatog jezika kojim je bilo govoreno u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, napravljena su tri siromašna jezika. Naprimjer, dok su pojmovi bezbjednost i sigurnost imali u jednom zajedničkom jeziku dva različita značenja, danas je sigurnost otišla u bosanski i hrvatski, a bezbjednost u srpski jezik.
Prije nekoliko godina bila je aktuelna Deklaracija o zajedničkom jeziku koju su sastavili eksperti različitih struka s ciljem da se utječe na postojeće političke manipulacije jezikom u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, koja je bila predstavljena u Sarajevu. Na samom početku teksta Deklaracije stoji da se u ove četiri zemlje govori zajedničkim jezikom. U Deklaraciji se navodi da narodi u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori (Srbi, Bosanci, Hrvati i Crnogorci) govore jednim jezikom policentričnog tipa, različitim varijantama. Zalažem se za postojanje zajedničkog jezika za ove četiri države. Ustvari on i postoji, samo ga regionalni političari ne priznaju.
Možda se od jednog tog zajedničkog jezika na teritoriji četiri države (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija) izdvaja hrvatska jezička praksa, ne toliko s minimalnim promjenama u gramatici i malim brojem riječi specifičnim za to područje, koliko činjenicom da postoji tendencija (isto kao i u Sloveniji) da se tuđice zamjenjuju domaćim riječima (nije decembar, folija i rezerva, nego prosinac, prozirnica i pričuva). I u nekim dijelovima BiH se koristi ova jezička praksa.
JEZIK U BOSNI I HERCEGOVINI
Da zaključimo: ne negira se postojanje tri jezika – bosanski, hrvatski i srpski – u trima državama od šest nasljednica SFR Jugoslavije. Ne negira se ustavna kategorija po kojoj se sva tri jezika službeno koriste u BiH. Negira se izmišljotina da svaka etnička grupa govori svoj jezik, izmišljotina čiji je cilj dehomogenizacija Bosne i Hercegovine. Unutar bosanskog jezika postoje različite etničke prakse koje su vezane za pojedine teritorije, ali ne i za etničke grupe.
Alija Isaković je svojevremeno pisao: Bosanski jezik nema razliku između narodnog i govornog jezika. Ima izuzetan kontinuitet i homogenost na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. To nemaju ni srpski ni hrvatski jezik. I danas postoje razlike između narodnog i književnog jezika na pojedinim prostorima Hrvatske i Srbije.
U Bosni i Hercegovini se, dakle, govori bosanskim jezikom. Naziv nosi po narodu Bosanci, koji živi na teritoriji Bosne i Hercegovine – bosanski jezik. Naravno, ko hoće da kaže da govori hrvatskim ili srpskim jezikom ima pravo da to kaže. Onaj ko stvarno govori jednim od ta dva jezika, također ima na to pravo. I svi ga razumiju.
Ustvari, u BiH ne postoje tri jezika. Postoje samo tri naziva istog jezika. U nekim mjestima u Republici Srpskoj gdje Bošnjaci prosvjeduju, oni ne traže da nastavnici govore bosanski, oni samo traže da se jezik u svjedodžbama zove Bosanski.
