Čuvari Srebrenice: Nurija i Senahid su “čudo na kvadrat”
Na pitanje “znate li šta je bilo u Srebrenici” svako u ovom gradu zna odgovor. O njemu se priča, ono je središnje mjesto njihovih života. To šta je bilo u Srebrenici nešto je što ih je obilježilo za cijeli život. I njih i grad u kojem su rođeni i u kojem žive. Ali, život se obnavlja, sve se češće priča o drugim stvarima, o poslu, o školovanju djece.
Kuća u kojoj živi Nurija Mehmedović naslonjena je na ogradu Memorijalnog centra u Potočarima. Svako malo, kada izađe u dvorište, Nurija pogleda preko ograde. Na redove mezara s bijelim nišanima. Tamo mu leže otac i brat.
-Majka, sestra i nas četverica braće smo krenuli konvojem. Dan nakon pada Srebrenice otišli smo iz Potočara. Otac i trojica braće su krenuli šumom. Dvojica braće su prešla. Otac i treći brat nisu. Strijeljani su. Našli smo im ostatke u Pilici, kaže Nurija.
Dok govori, u rukama drži sina Muhameda. Mjesec mu je dana i Muhamed je najmlađi u Potočarima. Jedno je od četvero djece Nurije i Sanele Mehmedović. “Za mene je ovo mjesto svetinja”, govori Nurija o Potočarima.
– Mi, povratnici, koji smo se vratili i živimo ovdje, mi koji ne planiramo ići odavde, mi smo čuvari Potočara, ako možete shvatiti šta želim reći. Bilo gdje da odem, nedostajalo bi mi ovo mjesto.
Nakon što je zaustavljen u julu 1995. godine, život se polahko vraćao u Srebrenicu. Oni koji su sa svojim majkama u konvojima kao djeca otišli iz Srebrenice vratili su se u nju da zasnuju porodice, da obnove život. I Nurija se vratio kući, u rodno selo, a onda, prije tri godine, preselio je u Potočare.
Radnik je u lokalnom srebreničkom komunalnom poduzeću. Kada završi s poslom, dodatno zarađuje kao građevinar. Iz rodnog sela, udaljenog 13 kilometara od Srebrenice, odselio je zbog lošeg puta.
– Probao sam živjeti negdje drugo. Bio sam u Sarajevu, ali sam shvatio da je na svom najbolje. U našem je selu put loš, zato smo preselili ovdje. Radi djece, radi škole i mog posla. Ovdje je lakše.
– Nurija je otac četvero djece. Ima dvije djevojčice i dva sina. Jedan je od mnogih Srebreničana koji su odlučili ostati u tom gradu i u njemu othraniti brojnu porodicu. Iako samo on ima stalan posao, presretan je.
-Kada je moj otac mogao živjeti na selu, imati osmero djece, zašto ja to danas ne bi mogao? Onome ko se boji odgovornosti nikad nije vrijeme za djecu. Nas toga nikada nije bilo strah. Vjerujem u Boga, on svakom od nas daje nafaku.
Sa suprugom Adisom četvero djece ima i Senahid Ademović. “To je čudo na kvadrat”, priča nam kroz smijeh.
– Svi su rođeni u Srebrenici. Odrastaju kao i svaka druga djeca na svijetu. Jasno je da se mora više raditi, da se mora više pažnje posvetiti njima, ali je prelijepo. Radnička plaća nije dovoljna, supruga ne radi pa je Senahid odlučio kupiti polovan bager i tako dodatno zaraditi. Kaže da mu ne ide loše.
– Malo je pandemija usporila poslove, ali radi se. Da nije bilo zaraze, dosad bih otplatio kredit. Imao sam priliku da odselim odavde, ali me to nije vuklo. Vuklo me je ovamo, da se ovdje vratim, Oženio sam se i supruga i ja smo tada otišli u Tuzlu jer smo tamo našli posao. Ali tamo nisam bio sretan. Uzeli smo se pod ruku i vratili se ovamo.
Arhiv 2020
